Apostol PavleMario Seiglie

Zahvaljujući suvremenim arheološkim sredstvima, istraživači su pronašli mnogo kulturnog, povijesnog i geografskog materijala koji potkrepljuje biblijski izvještaj o Pavlovim putovanjima kroz svijet Sredozemlja.


Sergije Pavao, namjesnik Cipra  

 
“Oni (Pavao i Barnaba) dakle poslani od Duha Svetoga otidoše u Seleuciju, i odanle otploviše u Cipar, I došavši u Salaminu propovijedali su riječ Božju u sinagogama židovskim, A imali su i Ivana u službi. Oni prođoše sav otok do Pafa. Tamo nađoše nekog čovjeka vračara, lažna proroka, Židova, kome je bilo ime Barjesu. On je bio s namjesnikom Sergijem Pavlom, čovjekom razumnim. Ovaj dozva Barnabu i Savla i zaiska, da čuje riječ Božju.” (Djela 13,4-7).

Pavao i Barnaba su iz Antiohije najprije otišli na Cipar, na kome je bilo Barnabino rodno mjesto (Djela 4,36).

Povjesničari su potvrdili nekoliko osnovnih detalja u vezi sa tim izvještajem. Na primjer, rimski govornik Ciceron spominje u jednoj od svojih knjiga da je Pafos zaista bio rimsko sjedište na Cipru za vrijeme vladavine Rimljana (Ad familiares, XII 48).

Isto tako, apostol Luka točno navodi da je Ciprom upravljao prokonzul kad su Pavao i Barnaba posjetili taj otok. Prije 22. godine n.e. Ciprom je upravljao neposredni predstavnik imperatora, nazvan propretor. Međutim, poslije 22. godine vlast nad otokom bila je prenesena na rimski Senat, čiji su se predstavnici nazivali prokonzulima. “Anektiran od strane Rimljana 55. godine prije Krista”, bilježi The Interpreter`s Dictionary of the Bible, “Cipar postaje senatorska provincija 22. godine, sa namjesnikom koji je nosio titulu prokonzula, kako tekst iz Djela 13,7 točno naziva Sergija Pavla, koji je primio Barnabu i Pavla” (1962, Sv. 3, str. 648).

The Expositor`s Bible Commentary dodaje: “To što Luka ispravno razlikuje senatorske od carskih provincija i ističe da je prvima vladao prokonzul u ime Senata, a drugima propretor koji je predstavljao cara, mnogo govori u prilog točnosti njegovih spisa, jer se status provincija mijenjao s vremenom” (Richard Longenecker, Sv. 9, 1981, napomene na Djela 18,12.13, str. 485).

Arheolozi su, također, pronašli i dokaz koji pokazuje da je Sergije Pavle zaista bio rimski namjesnik na Cipru. Godine 1877. otkriven je jedan natpis nedaleko od Pafosa, na sjeveru, koji sadrži ime Sergija Pavla i titulu prokonzula.

Osim toga, 1877. godine njegovo ime nađeno je na jednom spomeniku u Rimu. “Na jednom kamenu međašu (imperatora) Klaudija, njegovo ime (Sergija Pavla) pronađeno je između ostalih, s naznakom da je bio imenovan za kuratora (staratelja) obala i kanala rijeke Tiber. Pošto je tri godine služio kao prokonzul na Cipru, vratio se u Rim, gdje mu je bila povjerena spomenuta služba” (“Sergius Paulus”, Easton`s Bible dictionary, program Bible Explorer).

Također je točno da su u to vrijeme prokonzuli tražili savjet od vidovnjaka. “Bila su to vremena obilježena naglašenim sujevjerjem”, piše William Barcley, “i većina velikih ljudi, čak i razumni Sergije Pavao, držali su privatne čarobnjake, vračare koji su se bavili magijom i činima” (Daily Study Bible, 1975, program Bible Explorer).
 

Nepoznatome Bogu u Ateni

 
Sa Cipra Pavao se konačno uputio u Atenu, središte grčke filozofije. “A kad ih je Pavao čekao u Ateni, uzruja se duh njegov u njemu gledajući grad pun idola…. A Pavao stavši nasred Areopaga reče: ‘Ljudi Atenjani! Po svemu vas vidim, da ste vrlo pobožni, Jer prolazeći i motreći vaše svetinje nađoh i žrtvenik, na kojem je bilo napisano:  BOGU NEPOZNATOM. Što dakle ne znajući štujete, to vam ja propovijedam.'” (Djela 17,16.22.23).

Zašto su Pavla toliko razljutili idoli u Ateni? Da li je to točan opis tog mjesta? A.T. Robertson bilježi: “Plinije (rimski pisac) tvrdi da je u vrijeme Nerona (54-68. godine n.e), Atena imala preko 30.000 javnih statua osim bezbroj privatnih po kućama. Petronije (rimski satiričar) podruguje se da je u Ateni lakše bilo naći boga nego čovjeka. Svaka kapija ili trem imali su svog boga-zaštitnika” (Word Picture of the New Testament, bilješke na Djela 17,16).

Što je sa oltarom “Bogu nepoznatome”? Ima li potvrde da su takvi oltari postojali? Arheolog John McRay spominje: “Pauzanija (grčki povjesničar) koji je posjetio Atenu između 143. i 159. godine n.e. vidio je takve oltare. Opisujući svoj put od luke do Atene, on piše: ‘Hram Atene Skiras također je ovdje, i jedan Zeusov nešto dalje, i oltari ‘nepoznatim bogovima’… Apolonije iz Tijane koji je umro 98. n.e., govori o Ateni kao mjestu ‘na kome su podignuti oltari u čast nepoznatih bogova’…” (Archaeology & the New Testament, 1991, str. 304).

Prilikom arheološke ekspedicije 1909. godine otkriven je jedan oltar sa natpisom “nepoznatim bogovima” u Pergamu, rimskoj provinciji. McRay objašnjava da je idolopoklonstvo u Ateni bilo rašireno do te mjere da su Atenjani podizali oltare nepoznatim bogovima da slučajno ne bi nekog izostavili. “Pripadnici starih politeističkih religija”, kaže on, “čija je karakteristika bila neznanje prožeto sujevjerjem, možda su jednostavno podizali oltare nepoznatim bogovima da ne bi povrijedili nijedno božanstvo zanemarujući ga” (Isto).
 

Hebreji prognani iz Rima

 
Iz Atene Pavao je putovao u obližnji grčki grad Korint. ” Nakon toga napusti Pavao Atenu i ode u Korint. Ondje nađe nekog Židova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji netom bijaše došao iz Italije sa svojom ženom Priscilom jer je Klaudije naredio da svi Židovi napuste Rim. Pohodio ih je.” (Djela 18,1.2).

Da li su Hebreji zaista prognani iz Rima za vlade imperatora Klaudija? Rimski povjesničar Svetonije bilježi ovakav redoslijed: “Kako su Hebreji neprestano učestvovali u pobunama poticani od Hrestusa, on ih je prognao iz Rima” (Život Klaudija, 25.4). Procjenjuje se da je na kraju bilo prognano otprilike 20.000 Hebreja, a među njima su se našli i Akvila i Priskila.

Vrijedno je spomenuti da taj dekret o izgnanstvu predstavlja ključni datum za utvrđivanje kronologije u vezi sa apostolom Pavlom. “Primjer o tome kako je arheologija doprinijela utvrđivanju kronoloških podataka kad je riječ o Pavlu”, piše profesor McRay, “jeste to što sada možemo približni početak Pavlovog rada vezati za njegovo drugo putovanje. Ključ se nalazi u tekstu Djelima 18,2 iz koga saznajemo da je Pavao, stigavši u Korint, našao Akvilu i Priskilu, koji su neposredno prije toga došli iz Italije, pošto su bili prognani iz Rima prilikom općeg izgona Hebreja pod Klaudijem, koji je vladao od 41. do 45. godine. Taj događaj spominju Svetonije i ostali i može se smjestiti u 49. godinu n.e.” (MacRay, str. 225-226).

Tko je taj Hrestus koji je poticao Hebreje na pobunu? O tom predmetu je mnogo raspravljano. Pošto se imena Hrestus i Kristus isto izgovaraju, vjerojatno je to bilo povezano sa razdorima u Hebrejskoj zajednici povodom novonastalog kršćanstva i Kristovog učenja.

F.F. Bruce spominje da je Hrestus vjerojatno mogao biti neki Hebrejski podstrekač nemira, ali dodaje: “Vjerojatnije je da je on (Svetonije) imao na umu Osnivača kršćanstva, ali da je pišući nekih sedamdeset godina nakon tog događaja i ne baš posebno zainteresiran za porijeklo kršćanstva, pogledao neke zapise o bunama i pogrešno zamislio da je Hrestus, označen kao vođa jedne od spomenutih partija, bio zapravo u to vrijeme u Rimu, igrajući značajnu ulogu u sukobu. U stvari, ono što nalazimo u toj Svetonijevoj izjavi jeste raskol i nejedinstvo u Hebrejskoj zajednici u Rimu zbog uvođenja kršćanstva u jednu ili više sinagoga u gradu” (The International Commentary of the New Testament, 1974, str. 368, “Djela“).

Kasnije će Akvila i Priskila postati Pavlovi pomagači u službi. Osigurali su mu posao u Korintu (Djela 18,3) i putovali s njim u Efez (stih 19). Zatim su bili domaćini jednoj crkvenoj grupi i poslali pozdrave korintskim prijateljima u jednoj od Pavlovih poslanica (1. Korinćanima 16,19). Nešto posle Klaudijeve smrti 54. godine, vratili su se u Rim i bili obuhvaćeni Pavlovim pozdravom tamošnjim vjernicima crkve (Rimljanima 16,3).
 

Galion, prokonzul u Korintu

 
Za vrijeme Pavlovog dugog boravka u Korintu, njegovo propovijedanje je na kraju dovelo do sukoba sa Hebrejima koji su tamo živjeli. ” Tako se zadrža godinu i šest mjeseci naučavajući među njima riječ Božju. Ali dok je Galion bio prokonzul Ahaje, navališe Židovi jednodušno na Pavla, dovukoše ga u sudnicu ” (Djela 18,11.12).

Ovdje apostol Luka spominje još jednog rimskog namjesnika iz tog vremena. Da li je pronađen neki dokaz u prilog postojanju tog Galiona?

Pokazalo se da je Galion bio istaknuta ličnost u rimskoj povijesti. Bio je brat velikog stoika i pisca Seneke, Neronovog učitelja. Galion je poticao iz poznate obitelji iz Španjolske, koja se preselila u Rim. Njegovo pravo ime je Markus Aneus Novatus, ali pošto ga je usvojio orator Lucije Junije Galion, on je kasnije uzeo posljednje ime svog poočima. Njegov brat Seneka, koji ga spominje u svojim spisima, kaže: “Nitko od smrtnika nije tako prijatan prema nekome kao što je to Galion prema svakome.”

Pada u oči da Luka također opisuje Galionovu stabilnu i prijatnu osobu. Pošto su Pavlovi progonitelji iznijeli optužbe protiv Pavla, Galion je brzo prozreo njihove laži i odbacio te neistinite optužbe. Da bi spriječio da se takve prilike ponovo dogode, on je kaznio Hebrejske vođe zbog iznošenja lažnih optužbi (Djela 18,14-17). To je bio pravni presedan u čitavom Rimskom carstvu kad je riječ o Pavlovoj misiji i kršćanskoj religiji.

“Da je Galion prihvatio tužbu Hebreja”, dodaje The Expositor`s Bible Commentary, “i proglasio Pavla krivim za navedeni prijestup, namjesnici provincija svuda u carstvu uzimali bi to kao primjer i Pavlova služba bila bi strogo ograničavana. Bilo kako bilo, Galionovo odbijanje da postupi po zahtjevu Hebreja bilo je ravno priznavanju kršćanstva kao religio licita (dozvoljene religije); a odluka tako istaknutog rimskog prokonzula bit će presudna kad god se takav problem ponovno javi, i zaustavljati će one koji žele onemogućiti kršćanski pokret… U gotovo čitavoj narednoj deceniji, kršćanska vijest moći će se slobodno objavljivati u provincijama carstva bez straha da će doći u sukob sa rimskim zakonom, uvelike zahvaljujući toj Galionovoj odluci” (Longenecker, str. 486, bilješke na Djela 18,14-16).

Treba primijetiti da je isto tako pronađen arheološki dokaz koji potvrđuje da je Galion bio prokonzul u Ahaji, baš kako je to zabilježio i Luka.

“U Delfima”, piše profesor MacRay, “arheolozi su pronašli kamen koji je vjerojatno nekada bio pričvršćen na vanjskom zidu Apolonovog hrama. Na njemu je bila utisnuta kopija Klaudijevog pisma gradu Delfi, gdje se Galion imenuje kao Klaudijev prijatelj i prokonzul Ahaje” (MacRay, str. 226).

Što se dogodilo sa Galionom poslije njegovog susreta s Pavlom? Nažalost, poslije Klaudijeve smrti 54. godine, Neron je postao imperator. Izvjesno vrijeme mudro je vladao slušajući savjete Galionovog brata Seneke. Međutim, pet godina kasnije, Neron se naglo i potpuno promijenio predavši se strastima i uživanjima. Nije više mogao gledati svog učitelja. Razvrat je Nerona konačno doveo do ludila; osjećajući da ga Senekina i Galionova čestitost i prisutnost muče, naredio je da ih obojicu pogube 65. godine n.e.

F.F. Bruce kaže za Galiona: “Napustio je Ahaju zbog groznice i krenuo na krstarenje radi svog zdravlja (Seneka, Moral Epistles 14.1)… Godine 65. zajedno sa Senekom i ostalim članovima svoje porodice pao je kao žrtva Neronovih sumnjičenja” (The International Commentary of the New Testament, 1974, str. 374, “Djela“).

Takva su vremena bila u Rimu. Tijekom tog istog perioda Neron je otpočeo ubilačku kampanju protiv kršćana u Rimu, pošto ih je najprije lažno okrivio da su zapalili Rim, a što povjesničari uglavnom pripisuju njemu samom.