Kako su ljudske riječi postale Božja riječ

George Knight

Riječi su jako klizave. Često mislimo da dobro znamo što kažemo dok netko od nas ne zatraži da pojasnimo značenje riječi koje smo uporabili. Uzmimo kao primjer riječ nadahnuće. To je lako, možda mislite. Kad god čitam Bibliju, ona me nadahnjuje i potiče na bolji život. Drugi pak može reći: “Osjećam nadahnuće kad gledam prekrasnu sliku ili slušam očaravajuću glazbu.” A treći može reći. “Dobio sam nadahnuće!”

Značenje nadahnuća

Sve su ovo dobri primjeri uporabe riječi nadahnuće ili nadahnuti, ali na što Biblija misli kad kaže: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto” (2. Timoteju3,16)?

Izvorna riječ prevedena s “nadahnuto” znači “Bogom udahnuto”, što znači da je knjigu koju nazivamo Biblijom dao sam Bog. Apostol Petar je pisao: “Nikada proroštvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili.” (2. Petrova 1,21)

Dakle to što je Biblija “nadahnuta” znači da je nadnaravni utjecaj Svetoga Duha tako vodio biblijske pisce da su njihovi spisi točan izraz Božje volje.

Kako djeluje nadahnuće? Kako je Sveti Duh informirao i vodio pisce Biblije?

 

Vođenje povezano s objavom

Mnogi biblijski tekstovi iznose činjenicu da je Bog otkrio svoju volju prorocima bilo preko riječi koje su ćuli ili viđenja koje su vidjeli. Zato je Jeremija mogao reći: “Ovo je riječ koju Jahve uputi Jeremiji” (Jeremija 18,1), a Ivan je zapisao: “I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga.” (Otkrivenje 21,2)

Ali Bog se poslužio i drugim načinima da informira pisce Biblije. Jedan od njih je povijest. Događaji kao što su stvaranje, pozivanje Abrahama i utjelovljenje Isusa Krista zapisani su u Bibliji kao Božja silna djela. Bog je u povijesti djelovao preko niza nadnaravnih događaja koji su zapisani u Svetom pismu i ova povijest tvori veliki dio Biblije.

Naravno, Isus Krist je najpotpuniji oblik Božje objave. Poslanica Hebrejima tvrdi: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše očima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu” (Hebrejima 1,1.2) Sve su objave prije Isusa bile nepotpune. Nijedna od njih pojedinačno, pa čak ni sve zajedno nisu mogle dati sve što je Bog želio objaviti svome narodu. Ali u Kristu je Božja objava bila potpuna.

W. H. Griffth Thomas kaže da je Isus “potpuna objava [Božje volje]; ona nije je privremena, već trajna; nije pripremna, već konačna; i ne dolazi preko podređenih, već je utjelovljena u Vrhovnome.” [1] A F. F. Bruce kaže da je “povijest božanske objave povijest progresije do Krista, ali nakon Njega nema progresije”. [2]

 

Nadahnuto istraživanje

Pomislili bismo da su svi nadahnuti spisi došli kao posebna objava od Boga. Međutim, Luka kaže da je prikupljajući podatke o Isusu istražio mnoge postojeće pisane i usmene izvještaje. On je svoje evanđelje napisao tek nakon pomnjivog ispitivanja činjenica koje je prikupio iz tih izvora (Luka 1,1-4).

Luka u tome nije bio usamljen. Ezra 7 sadrži dugo pismo kralja Artakserksa (vidi retke 11-26). Drugi biblijski pisci služili su se knjigama kao što je Pravednikova (Jošua 10,13; 2. Samuelova 1,18) i službenim izvještajima nađenim u kraljevskim ljetopisima Izraela i drugih naroda (na primjer 1. o kraljevima 14,19; 2. o kraljevima 1,18; Estera 10,2).

Prema tome, samo je dio informacija koje nalazimo u Bibliji došao preko nekog oblika objave od Boga. Drugi su dijelovi došli preko istraživanja postojećih izvještaja.

 

Vođenje povezano s pisanjem

Premda je samo dio Biblije nastao objavom, ona je čitava nadahnuta. Prije smo vidjeli da riječ nadahnuta znači “Bogom udahnula” (2. Timoteju 3,16). To jednostavno znači da je Sveti Duh vodio biblijske pisce dok su zapisivali ono što im je Bog pokazao ili rekao. Nadahnuće također uključuje Božju pomoć piscima dok su prikupljali informacije i zapisivali vijesti koje je želio da prenesu Njegovom narodu.

Neki koji čitaju Bibliju misle kako nadahnuće znači da je Bog diktirao riječi pa su biblijski pisci bili Njegovi stenografi. Drugi smatraju da je takvo diktiranje odviše mehaničko i tvrde da je Bog, iako nije izravno diktirao, navodio pisce na uporabu odgovarajućih riječi. Ova se teorija ponekad naziva “verbalnim nadahnućem”.

Istina je da je Bog ponekad dao prorocima točne riječi, ali u većini slučajeva čini se da im je dao dosta veliku slobodu u izboru riječi i čak u redoslijedu njihova izlaganja. Na primjer, premda su Matej, Marko i Luka u svojim evanđeljima pisali o Isusovom životu i nauku, postoji velika razlika u rječniku kojim se služio pojedini pisac i načinu na koji je poredao događaje evanđeoskog izvještaja. Dobar primjer ove fleksibilnosti je Propovijed na gori (Matej 5-7; Luka 6,17-49) i različiti opisi Isusova rođenja (Matej 1; 2; Luka 1-3).

Pisac Propovjednika rekao je kako je “odmjerio, ispitao i sastavio mnogo mudrih izreka” i kako se “trudio pronaći prikladne riječi i izravno izraziti istinu” (Propovjednik 12,9.10). Njegove su riječi nadahnute jer je pri pisanju bio vođen Svetim Duhom.

Jasno je onda da su u pisanje Biblije bili uključeni božanski i ljudski elementi.
Millard J. Erickson lijepo opisuje ovaj proces kad je rekao da je “djelo Božjeg Duha usmjeravati pisca na misli i shvaćanja i dopustiti piščevoj osobnosti da izvrši izbor riječi i izraza”. [3]

Prema tome, nadahnuti su pisci, a ne njihove riječi. Zbog toga je James Orr rekao da je “za izražavanje pojma nadahnuća koje prožima sve dijelove zapisa prikladnija riječ ‘plenarno’ [u značenju puno ili potpuno] nego Verbalno’.” [4] Njegovo je mišljenje da je svaki dio Biblije nadahnut kombinacijom božanskog vodstva i ljudskog djelovanja.

Na taj su način ljudske riječi postale Božja riječ.

Biblijski pisci

U pisanje Biblije bili su uključeni mnogi ljudi najrazličitijih zvanja. Evo nekih:

Mojsije: Rođen kao rob, odrastao na egipatskom dvoru, postao ubojica, a zatim pastir; na kraju ga Bog bira za vođu koji će Njegov narod izvesti iz Egipta.
Kralj David: Pastir, skladatelj i glazbenik, preljubnik, ubojica i izraelski kralj.
Ezekiel: Židovski svećenik kojeg su Babilonci odveli u sužanjstvo.
Amos: Ratar iz Jude.
Matej: Prezreni sakupljač poreza.
Luka: Liječnik.
Ivan: Ribar koji piše iz zatvora.
Pavao: Farizej koji je progonio prve kršćane, a poslije postao crkveni starješina.
Jakov: Isusov brat i starješina kršćanske crkve u Jeruzalemu.
___________________________________________

    • [1]W. H. Griffith Thomas, Hebrews: A Devotional Commentary, str. 21.

  • [2]R F. Bruce, The Epistle to the Hebrews, pregledano izdanje, str. 46.

 

  • [3]Millard J. Erickson, Christian Theology, str. 207.

 

  • [4]James Orr, Revelation and Inspiration, str. 211.