Hebrejski kalendar

Prvi hebrejski kalendar, kako je dat u Bibliji, bio je prilagođen potrebama starog naroda, koji nije imao satova ni štampanih kalendara, a niti, koliko znamo, astronomije. Bio je zasnovan na jednostavnim principima – dan počinje sa zalazom sunca, tjedan se računao sedam dana, mjesec je počinjao sa mlađakom, a godina žetvom.

Mi popravljamo naš solarni kalendar svake četvrte godine, kada se nakupi jedan cijeli dan, te dodajemo 29. veljače. U lunarnom kalendaru veća greška od deset ili jedanaest dana dozvoljava se da teče, dok se ne nakupi jedan mjesec. Razlika se ispravlja dodavanjem trinaestog mjeseca svake dvije ili tri godine, odnosno sedam puta u 19 godina.

Izraelci nisu imali napredno astronomsko znanje, da bi se služili modernim solarnim kalendarom sa prestupnim godinama, ali je Bog ustanovio u Izlasku uspješnu metodu, da sačuva kalendarsku godinu od stalnog odvajanja od godišnjih doba prirodne godine.

Tijekom ranog biblijskog razdoblja, kanaanska imena mjeseca su korištena od strane Izraelaca, od kojih se četiri spominju u Bibliji:  Abib je bio 1. mjesec, Ziva je 2. mjesec, Etanim sedmi mjesec, a Bul 8. mjesec (Etanim i Bul potvrđeni su na feničkom natpisi). U razdoblju hebrejskih kraljeva ta su se imena prestala koristiti, jer se nakon Salamonove smrti više ne spominju. Postale su popularne oznake mjeseca po rednim brojevima. U razdoblju podijeljenog kraljevstva, davani su samo redni brojevi mjeseca. Za vrijeme babilonskog ropstva,Izraelci su se upoznali sa babilonskim nazivima mjeseca, usvojili ih i često koristili uz redne brojeve. U donjoj tabeli se nalaze babilonska imena mjeseci i njihovi hebrejski ekvivalenti (mjeseci koji se ne spominju u Bibliji se nalaze u zagradama):

Redni broj       Babilonski naziv    Hebrejski naziv
1.                     Nisanu                    Nisan
2.                     Aiaru                      [Iyyar]
3.                     Simanu                   Sivan
4.                     Duzu                      [Tammuz]
5.                     Abu                        [Ab]
6.                     Ululu                      Elul
7.                     Tashritu                 [Tishri]
8.                     ArahÉsamnu           [Marchesvan]
9.                     Kislimu                  Chislev
10.                   Tebetu                   Tebeth
11.                   Shabatu                 Shebat
12.                   Addaru                   Adar

Elementi Hebrejskog kalendara

Dan je najmanja jedinica hebrejskog kalendara. Ustanovljen je na osnovu izvještaja o stvaranju iz Postanka. Na osnovu biblijskog opisa “…bi veče i bi jutro…”, hebrejski dan počinje zalaskom Sunca (početak “večeri”) i traje do sljedećeg zalaska.

Vodeći se izvještajem o stvaranju, sljedeća jedinica u kalendaru je sedmodnevni tjedan. Imena dana su jednostavno redni broj dana u sedmici. Na hebrejskom ova imena mogu biti skraćena upotrebom numeričke vrijednosti hebrejskih slova, npr. יום א׳ (Dan 1., ili Jom Rišon (Hebrejski: יום ראשון):

    Jom Rišon (Yom Rishon (יום ראשון), skr. יום א׳ = “prvi dan” = Nedjelja
    Jom Šeni (Yom Sheni) (יום שני), skr. יום ב׳ = “drugi dan” = Ponedjeljak
    Jom Šliši (Yom Shlishi) (יום שלישי), skr. יום ג׳ = “treći dan” = Utorak
    Jom Revi’i (Yom Reviʻi) (יום רבעי), skr. יום ד׳ = “četvrti dan” = Srijeda
    Jom Hamiši (Yom Chamishi) (יום חמישי), skr. יום ה׳ = “peti dan” = Četvrtak
    Jom Šiši (Yom Shishi) (יום ששי), skr. יום ו׳ = “šesti dan” = Petak
    Jom Šabat (Yom Shabbat) (יום שבת ili češće שבת – Shabbat), skr. יום ש׳ = “Dan Sabata (Dan odmora)” = Subota

Posebno mjesto u tjednom ciklusu je pripadalo Šabatu, koji je, na osnovu izvještaja o Stvaranju, od strane Boga, odvojen od drugih dana Božjim činom posvećenja i blagosivljanja toga dana.

Tjedan je bio označen na božanski način čak i prije davanja zakona. Dvostrukom mjerom mane šestog dana i nepadanjem mane sedmog dana (Izl. 16). Ovo je jedini element kalendara određen Dekalogom, jer subota ima moralni aspekt, koji nije vezan sa pukim datumima ili kalendarima. Ona je znak vjernosti Stvoritelju, te je otkrivena Izraelu kao dio moralnog zakona i kao simbol posvećenja (Izl. 31,13), ne samo kao simbol Božje moći stvaranja, nego i moći obnovljenja.

Mjesec upravljan Mjesecom

Hebrejski mjesec je lunarni, počinje one večeri kada se pojavljuje polumjesec. Prvi dan u mjesecu bio je nazvan “mlađak” (vidi 1 Sam 20,24-27), i bio je dan posebnog obreda (vidi Br 10,10, 1 Sam 28,11-15). Isprva se koristilo vizualnim promatranje za određivanje pojave polumjeseca. Ako je polumjesec viđen uvečer 29. dana, počinjao je novi mjesec. Ako se nije pojavio, dodan je još jedan dan, tako da je pojedini mjesec imao 30 dana (mjesec nije nikada imao više od 30 dana). Kasnije su utvrđene metode izračunavanja tako da se unaprijed znalo da li određeni mjesec ima 29 ili 30 dana.

Lunarno-solarna godina. Broj mjeseci u godini nije naročito naglašen u Zakonu (za kasnije razdoblje vidi 1. Kr. 4,7), ali je vjerojatno uzet tako od početka, jer su Egipćani i Mezopotamci imali 12 mjeseci. Trinaesti lunarni mjesec, bio je uvijek podvostručeni jedan od dvanaest. Ali je dvanaest lunarnih mjeseci završavalo približno 11 dana ranije od potpune solarne godine, ako se uzme zajednički početak. Otuda je već vrlo rano postalo jasno, da bi se u nizu neispravljanih lunarnih godina kalendar pomicao sve ranije u odnosu na godišnja doba, i to za 11 dana godišnje. To bi učinilo jedan kompletni krug, te bi nakon 33 solarne godine imali jednu lunarnu godinu više, ili oko 3 godine više u stoljeću.

Popravljanje se u Babiloniji vršilo periodičnim umetanjima po jednog mjeseca svakih nekoliko godina, tj. ponavljanjem šestog ili dvanaestog mjeseca, najprije u prilično neredovitom obliku, a kasnije u ciklusu od 19 godina.

Takav lunarni kalendar od 12 i 13 mjeseci, popravljan na ovaj način prema solarnoj godini, nazvan je katkada lunarno-solarnom godinom. Ona varira do mjesec dana u odnosu na točne datume solarnog kalendara. Radi toga Uskrs u početku određivan prema Pashi, a i danas još uvijek obračunavan prema sistemu lunarnog kalendara putuje različitim datumima našeg kalendara u razmaku od oko jednog mjeseca. Tako je razdoblje od više godina dano prema hebrejskom kalendaru, bilo jednako pravim solarnim godinama tog istog razdoblja. Nikada nije mogla biti jedna više hebrejska godina u 33 godine, jer svaka hebrejska godina je imala Pashu praznovanu u vezi žetve, a u 33 godine, moglo je biti samo 33 žetve.

Godina se ravnala prema blagdanima. Hebreji nisu trebali astronomskih ciklusa, da bi ispravljali svoj kalendar, sve dok su držali Pashu, kako je to zakon propisivao. Pošto je Bog želio dati Izraelcima sistem godišnjih blagdana, da bi ih poučio religiji u vezi događaja godišnjih doba, on im je dao kalendarski sistem, koji ih je trebao osposobiti da unaprijed znaju regularno vrijeme za ova skupljanja i da praznuju blagdane u pravo vrijeme.

Ključ za popravljanje lunarne godine, da bi uskladila sa pravom godinom, u skladu sa godišnjim dobima, nađen je u pravilima koja su vezala Pashu i blagdan Prijesnih kruhova sa Abibom, mjesecom klasanja (Pon. 16,1; Izl. 23,15: 34,18), te sa početkom žetve. Snop zrelog žita trebao se prinijeti kao prvi rod u vrijeme praznika Prijesnih kruhova (Lev. 23,10-14), posle čega se smjela jesti hrana od ječma. Tako sredina Abiba nije smjela biti prerano, zbog početka ječmene žetve, jer je to najranija žetva u Palestini. A dalje, nije smjela biti prekasno, jer je blagdan Sedmica trebao doći u vrijeme pšenične žetve, sedam tjedana kasnije, jer je posljednji blagdan nazvan “Prvine pšenične žetve” (Izl. 34,22; Lev. 23,15-17; Pon. 16,9.10).

Manje su specifični nalozi o vremenu blagdana Sjenica u sedmom mjesecu, koji je došao na kraju žetve posle berbe (Izl. 23,16; Lev. 23,34.39). Ali naglasak je nepogrešivo stavljen na točno određivanje mjeseca Abiba u proljeće, mjeseca od kojega počinju svi drugi mjeseci.

Da bi mjesec Abib ostao u skladu sa ječmenom žetvom, bilo je povremeno neophodno da se umetne 13. mjesec, i to čim bi greška bila dovoljna (kroz dvije ili tri godine), da pomakne prvi mjesec prerano za žetvu pšenice u vrijeme Pashe. Jedan primjer će nam to ilustrirati. Izraelci su prešli Jordan i praznovali svoju prvu Pashu u Kanaanu u vrijeme žetve (Još. 4,19; 5,10-12). Sljedeće godine bi praznik pao oko 11 dana ranije u odnosu na vrijeme žetve, a treće godine, oko 22 dana ranije. U trećoj, a naročito četvrtoj godini 16. Abib bio bi pomaknut van vremena ječmene žetve, tako da se ne bi mogao prinijeti snop zrelog žita.

Tako je u toj godini mjesec kojim bi trebala početi ova godina bio 13. mjesec godine, nazvan kasnije Veadar (hebrejski “va’adar”, doslovno “i-Adar”), drugi Adar. Tada bi sljedeći mlađak počinjao sa Nisanom dovoljno kasno, da se može prinijeti zreli snop ječma 16. u mjesecu. Nema dokaza da je 13. mjesec upotrebljavan u vrijeme Jošue, ali nešto slično moralo se događati, ako su Izraelci htjeli doslovno ispunjavati pravilo o žrtvovanju snopa ječma.

Kasnija hebrejska tradicija nam govori da su svećenici, koji su bili odgovorni za odlučivanje po tom pitanju, pregledali usjeve 12. mjeseca. Ako bi utvrdili, da ječam neće biti zreo 16. dana sljedećeg mjeseca, oni bi objavili da će sljedeći mjesec biti Veadar, te da mjesec posle ovog drugog Adara dobiva ime Nisan, tj. prvi mjesec.

Mnogi autoriteti drže da je kroz biblijsko razdoblje hebrejski mjesec bio zasnovan na direktnom promatranju mjeseca, te da je umetanje drugog Adara bilo određivano prema judejskoj žetvi ječma. Drugi nalaze dokaze u razdoblju posle ropstva, za način obračunavanja prema pravilnoj shemi mjeseci od 30 i 29 dana, i 19-godišnjem ciklusu. Bez obzira kakvo popravljanje je uvedeno, ono je bilo vjerojatno usklađivano promatranjima koja su vršena kasnije.

Tako godine ustanovljene pri Izlasku počinju sa Abibom ili Nisanom koji je morao biti u skladu sa žetvom ječma umetanjem 13. mjeseca svake dvije ili tri godine.

Proljetni i jesenski početak godine. Kanaanski kalendar je počinjao ujesen, kao i hebrejska civilna godina. Prema tome možemo pretpostaviti, da su ga ili patrijarsi upotrebljavali dok su se nalazili u Kanaanu, prije nego što je Jakov sa obitelji otišao u Egipat, ili da su ga Izraelci prihvatili od svojih susjeda posle Izlaska. Prva pretpostavka može biti vjerojatnija, pošto sam Mojsije govori o jesenskom računanju u knjizi o Izlasku. Hebreji su kombinirali brojanje mjeseci od proljeća ustanovljeno pri Izlasku, sa godinom koja je počinjala sa prvim mjesecom i civilnu godinu koja je počinjala sa sedmim mjesecom.

Flavije kaže, da je staro računanje bilo od jeseni, ali je “Mojsije međutim odredio Nisan, tj. Xantikus (odgovarajuće makedonsko ime za taj mjesec), kao prvi mjesec praznika, jer je tog mjeseca on izveo Hebreje iz Egipta. On je također računao ovaj mjesec kao početak godine za sve ono što se odnosi na religiju, dok je za prodavanje i kupovanje i druge opće stvari zadržao stari red” (Starine, i.3.3).

Jedini stvarni kalendarski dokument iz razdoblja prije ropstva je kamena ploča iz stoljeća u kojem je Salamun živio. Nađena je u Gezeru, i na ovom je kamenu iznesen poljoprivredni kalendar, sa početkom u jesen. Ovaj kalendar iz Gezera ne daje imena mjeseci, ali nabraja
glavne poslove poljoprivrednika kroz mjesece u godini.

Civilna godina računana od Tišrija. Pošto ciklus godišnjih doba u prirodi – kako se to smatralo, počinje iznova u jesen sa nadolaskom kišnog doba, smatralo se, da Nova godina treba početi u jesen. Ovo je imalo za posljedicu, da je civilna godina počinjala sa Tišrijem, iako su se mjeseci uvijek brojili od Nisana. Značaj Nisana ogleda se u činjenici, da je usklađivanje kalendarske godine sa godišnjim dobima određivalo stavljanje prvog mjeseca u vrijeme ječmene žetve. Bilo je logično, da se naziva prvim mjesecom, mjesec koji je sledio iza umetnutog trinaestog mjeseca, jer na taj način, niz brojeva ne bi se nikada prekidao. Posebno značenje dano prvom Tišriju kao početku godine vidi se iz trubljenja u trube, naročitih žrtava, koje su nadmašivale one prinašane prvog Nisana, te u vezi sa danom Suda.