Dokazi u prilog vjerodostojnosti uskrsnuća

Nema sumnje da je kršćanska religija od samog početka evanđeoska. Matej 28 izvještava kako je uskrsli Isus naložio svojim sljedbenicima da idu i učine sve narode učenicima (Mt 28,19.20).

Ako poznajemo svijet i kulturu u vremenu Novog zavjeta i kome su namijenjeni ovi izvještaji, brzo ćemo uočiti da upravo nelogičnosti i neobične činjenice u ovom izvještaju svjedoče o njegovoj povijesnoj vjerodostojnosti i autentičnosti.

Naviještanje evanđelja u židovskom i grčko-rimskom svijetu zahtijevalo je posebnu apologetiku da bi se objasnilo kako su tvrdnje neke grupe posebne i superiornije od drugih. To je bilo posebno nužno ako ste tvrdili da se židovski radnik, kojeg je rimski upravitelj Pilat dao razapeti, ustao iz mrtvih, javio raznim ljudima i osnovao novu zajednicu sljedbenika nakon što su njegovi raniji sljedbenici izgubili svaku nadu.

Pri tome treba držati na umu da je problem za Isusove sljedbenike bio u tome što je kultura Bliskog istoka u ono vrijeme (kao i danas) bila kultura časti i sramote, a da je u tom svijetu razapinjanje bio najsramotniji način smrti. Razapinjanje nije bilo nikakva plemenita mučenička smrt. Ljudi onog vremena vjerovali su da način smrti otkriva čovjekov karakter. Prema tome Isus je bio propalica, izdajica svoje zemlje, čovjek koji je zaslužio kaznu namijenjenu sudionicima ustanka robova. Rimljani su razapinjanje nazivali ”izuzetnom kaznom” i nijedan rimski građanin nije mogao biti kažnjen na taj način.

Ne bi imalo nikakvog smisla izmisliti priču o tome da je razapeti i uskrsnuli čovjek spasitelj svijeta – ukoliko niste stvarno vjerovali u njezinu povijesnu točnost – jer instinktivna reakcija na takvu vijest bit će upravo onakva kakvom ju je opisao Pavao, jedan od najranijih novozavjetnih pisaca: ”Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1,23).

Ako ste imali priliku vidjeti poznati grafit u poganskoj katakombi u Rimu – crtež magarca kako naglavce visi s križa, s Rimljaninom koji kleči ispod njega – sa sarkastičnom primjedbom o ”čovjeku koji se klanja svome bogu”, shvatit ćete kako je takva vijest mogla izgledati onima koji su u rimskome svijetu slušali evanđelje.

Osim toga, u izvještajima o smrti i uskrsnuću postoje neke neobične činjenice. Ako ste naumili osnovati neku religiju u isključivo patrijarhalnom svijetu, onda nećete izmisliti priče o tome kako su svi muški učenici napustili Isusa (osim jednoga, omiljenog učenika) i kako su žene bile glavni svjedoci. Žene posljednje kod križa, prve kod groba, prve da čuju anđeosku poruku ”ustao je”, prve da vide uskrslog Isusa, prve da idu i svjedoče muškim učenicima koji čuče iza zaključanih vrata u Jeruzalemu u strahu od židovskih vlasti.

Svjedočenje žena je većina u svijetu prvog stoljeća smatrala sumnjivim, pa u Luki 24,11 čitamo da su učenici smatrali kako žene izmišljaju kad su došle i bez daha tvrdile da je grob prazan i da je Isus uskrsnuo.

Razmislite o izvještajima Isusova javljanja poslije uskrsnuća. Najduži su oni o Mariji Magdaleni i o dotad nepoznatim učenicima na putu u Emaus. A nije se javio nijednom članu Dvanaestorice. Osobno javljanje Petru spomenuto je samo usput, inače nije obrađeno u Mateju, Marku ili Luki, našim najranijim evanđeljima (Lk 24,34).

A u kanonskim evanđeljima nema spomena da se Isus javio svom bratu Jakovu, premda Pavao odlučno tvrdi da se to dogodilo, a Pavao je više puta razgovarao s Jakovom u Jeruzalemu (vidi 1 Kor 15,7).

Ako su radi evangeliziranja namjeravali stvoriti neki mit ili sagu koje bi prihvatili i povjerovali ljudi u kulturama prvog stoljeća, način na koji su to prvi kršćani učinili svakako ne bi bio razuman.

Kako to da je skupina poraženih i potištenih učenika, koji su poslije Isusova raspeća izgubili svaku nadu (sjetite se primjedbe u Luki 24,21: ”A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.”), odjednom oživjela i bila toliko nadahnuta da je radosnu vijest o Isusu objavila od Jeruzalema do Rima i dalje? Martin Dibelius, poznati stari njemački utemeljitelj kritike forme evanđelja, jednom je priznao da morate staviti veliki X da objasnite širenje kršćanstva nakon sramotne smrti Isusa na rimskome križu. Bio je u pravu.

Što je potaklo dezertere da postanu mučenici, oni koji su se odrekli da postanu svjedoci, žene da prihvate činjenicu da će ih sud ismijati zato što govore muškarcima da ”je ustao i javio nam se”? Za Isusove sljedbenike pojava uskrslog Isusa kojeg su vidjeli označila je razliku između razapetog Isusa i grupe koja je evangelizirala svijet. Vjerovali su da je u Isusovom slučaju Božje ukazivanje na život snažnije od smrti.

Ben Witherington III

Tagged on: