Željko Porobija

Tumačenje Biblije zasniva se na poznavanju njezinih jezika. Jezik Starog zavjeta jesu hebrejski i (samo mjestimice) aramejski, a jezik Novoga zavjeta je grčki. Postoje još neke posuđenice iz drugih jezika, poput perzijskog, egipatskog, nekih mezopotamskih jezika (čak i iz keltskog), ali su posuđenice normalna pojava u praktički svim jezicima.

Hebrejski jezik

Naziv hebrejski jezik pojavljuje se u spisima tek oko 130. g. u nekanonskoj Knjizi Sirahovoj. Izraz “hebrejski jezik” pojavljuje se i na više mjesta u Novom zavjetu (Djela 21,40; 26,14), ali se tamo po svemu sudeći on odnosi na aramejski jezik. Starozavjetni naziv za hebrejski jezik jest kanaanski jezik (Izaija 19,18) ili judejski tj. židovski (2Kr. 18, 26.28).

Hebrejski jezik spada u skupinu zapadnosemitskih jezika i po svojim se osobenostima prilično razlikuje od našeg jezika. Iz hebrejskog jezika praktički nemamo niti jednu posuđenicu – one koje i imamo (kao riječi šećer, Mesija, ili imena Ivan, Jakov, Danijel, Marija, Elizabeta, Suzana itd.) došle su u naš jezik posredovane drugim indoevropskim jezicima.

Hebrejsko je pismo glasovno (u čemu je jedno od najstarijih), ali slova postoje samo za suglasnike. Ima dosta guturala (postoje dva h), kao i različitih izgovora slova b, g, d, k, p i t, (koje su se vremenom djelomice izgubile), što početniku zna pričinjati iznimne teškoće. Tek se u srednjem vijeku donose znaci za samoglasnike, kojih opet ima znatno više nego u našem jeziku. Hebrejski se piše s desna na lijevo.

Većina je hebrejskih riječi troslovne osnove, kojoj se onda dodavanjem samoglasnika i nekih drugih znakova mijenja smisao .Hebrejski jezik nema glagolska vremena nego samo glagolske vidove svršeni (perfekt) i nesvršeni (imperfekt). Perfektom se obično izražava prošlo vrijeme, a imperfektom – buduće. Međutim, to ne mora biti tako i za pravilno razumijevanje potrebno nam je dobro razumjeti kontekst. Ti su problemi znatno bolje riješeni u novijim prijevodima.

Stvari se dodatno kompliciraju i pravilom poput vau consecutivum prema kojemu niz imperfektnih glagola koji započinje s jednim perfektom treba također tretirati kao perfekt.

Hebrejski je jezik siromašan pridjevima i prilozima, ali je zato izuzetno bogat raznim imenicama. Salomon koristi 19 naziva za mudrost a u Jobu 4,10-11 imamo 5 naziva za lava (što se sasvim drugačije izgleda u našem prijevodu). Raznolika značenja glagola hebrejski postiže glagolskim oblicama, koji ne određuju vrijeme nego nijansiraju značenje: ubijam, ubijam se, okrutno ubijam (koljem), dajem zaklati, zaklan sam, itd. Hebrejska je rečenica obično kratka i glavni veznik u složenim rečenicama jest i (wau – w), koji ima značenje i, ali, a, čak, tako, onda.

Jedna od značajki hebrejskoga jezika jest njegova slikovitost: hebrejski nije apstraktan jezik pojmova, nego konkretan jezik slika. Ukoliko ne shvatimo ovu osobinu, djelovat će nam čudnima mnogi antropomorfizmi u prikazivanju Boga.

Osim slikovitosti, hebrejski jezik odlikuju ritmičnost i jezgrovitost. Ritam jezika, osobito pjesničkog, nosi čitatelja i omogućuje mu lakše pamćenje. Uzgred rečeno, pisci Starog zavjeta često se koriste raznim metodama zvuka i ritma jezika kako bi se poruka lakše upamtila. Jezgrovitost hebrejskog jezika omogućena spajanjem i srastanjem izraza postiže da se u jednoj riječi kaže ono za što nama katkad treba nekoliko puta više riječi. Psalam 23 u hebrejskom izvorniku ima 57 riječi, u našem (Kršćanska sadašnjost)prijevodu  92, dok u engleskom prijevodu (King James) čak 122.

Odlaskom u babilonsko sužanjstvo, hebrejski jezik postaje zaboravljenim od običnog puka i njime se služe samo teolozi i mudraci. Srednjevjekovni hebrejski, uz dodatke nekih suvremenih termina, osnovom je današnjeg hebrejskog jezika.

Glavne odlike hebrejskog jezika:

–          alfabetsko pismo, bez samoglasnika

–          troslovni osnov riječi

–          nema glagolskih vremena, samo oblici

–          slikovitost, ritmičnost, jezgrovitost

Aramejski jezik

Aramejci su bili moćno pleme (ili savez plemena), koji su naseljavali područja današnje Sirije, Iraka, Jordana i drugih prostora Bliskog Istoka. Aramejskog su podrijetla bili i Kaldejci koji su vladali Novobabilonskim imperijem. Aramejski je jezik sličan hebrejskom (poput španjolskog i portugalskog), kao i drugim bliskoistočnim jezicima, a zbog svoje jednostavnosti i utjecaja Aramejaca, postao je lingua franca drevnog Bliskog Istoka. Nakon babilonskog sužanjstva, Izraelci govore aramejskim jezikom, koji je maternji jezik Izraelaca u Isusovo vrijeme. U Starom zavjetu na aramejskom su napisane Daniel 2,4 – kraj 7. pogl., zatim Ezra 4,8 – 6,18 i 7,12 – 26, zatim jedan stih u Jeremiji (10,11) i jedna riječ u Postanku (31,47).  U Novome se zavjetu spominju neke aramejske riječi: “efata” (otvori se – Marko 7,34), “talita kumi” (“ustani djevojčice” – Marko 5,41), “Eloi, Eloi, lama sabahtani” (“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” – Marko 15,34) i “maran ata” (“Gospodin dolazi”) ili “marana ta” (“Gospodine, dođi”- 1Korinćanima 15,22). U nekim dijelovima Bliskog Istoka i danas se govori aramejskim jezikom (koji se sada zove sirijskim).

Grčki jezik

Grčkim je jezikom napisan cjelokupni Novi zavjet, iako ima razloga vjerovati da je Matej napisao svoje evanđelje isprva na aramejskom. Zahvaljujući osvajanjima Aleksandra Velikog, grčki jezik postaje svjetskim jezikom, kojim se služe i učeni Rimljani. U prostorima Palestine grčki je jezik mnogim stanovnicima – uključujući Isusa i učenike – bio drugim jezikom. Dakako, to više nije jezik Homera ili Euripida, to je jedan pojednostavljeni govor nazvan “zajedničko narječje” (koine dialektos), ili samo koine. On je naslijedio odlike atičkog dijalekta, ali s brojnim izmjenama. U odnosu na klasični jezik, rječnik je siromašniji i ponešto drugačiji. Neke riječi dobijaju novo značenje (tako daimon više ne znači bog, nego zli duh), a pojavljuju se i neke nove riječi. Gramatika se pojednostavljuje, kod imenica više nema duala (dvojine), a kod glagola optativ je vrlo rijedak.

Međutim, jezik Novoga zavjeta nije čisti koine. U Novom zavjetu su brojni semitizmi, jer su autori bili (osim možda Luke) semitskog podrijetla. Kao prvo, tu su transliteracije hebrejskih riječi poput “aleluja” (“slavite Jahvu”, Otk. 19,1); “amen” (“neka tako bude”, Mat. 6,13), “manna” (kruh poslan s neba, Ivan 6,31), “hosana” (“pomozi”, Matej 21,9), i mnoge druge. Osim njih, imamo i doslovne prijevode hebrejskih fraza na grčki jezik (kao kada bismo “spava kao zaklan” preveli na engleski “he sleeps like slaughtered”). Takvi su izrazi “podignuti lice” (u smislu “izazvati poštovanje”), ili “usta mača” (u smislu “oštrica mača”). Zanimljiv je i izraz geena koji dolazi iz hebrejskog dolina Hinomova, čije je značenje potpuno nepoznato običnom Grku koji nema spoznaje o zemljopisu Jeruzalema.

Također postoje brojne riječi iz koine grčkog koje imaju drugačije značenje u Novom zavjetu. Tako “anathema” znači “posvećen dar”, a u NZ “prokleto”; “baptizo” znači “uranjam”, a u NZ to postaje tehnički izraz za krštenje. Postoje neki NZ izrazi kojima nije jasno značenje, iako se koriste i izvan novozavjetnog jezika. Najpoznatija je riječ epiousios (“svagdašnji”) koja može značiti “neophodan za život” ili “za ovaj dan” ili “za sljedeći dan” ili “za budućnost”.

Dodatak:

Hebrejsko pismo

sadrži 22 suglasnika, bez samoglasnika. Nema malih i velikih slova; neka se slova pišu drugačije na kraju riječi nego na početku ili sredini.

 

slovo naziv izgovor
) alef ne čuje se
b beth b
g gimmel g
d daleth d
h he mekani h
w vau v, u (poput engl. w)
z zajin z
x het tvrdi h (poput njem. ch)
+ tet t (naglašeno)
y jod j
k, đ kaf k (mekano)
l lamed l
m,š mem m
n,ć nun n
s samekh s
( ajin ne čuje se
p,V pe p, f
c,j tsade c
q kof q
r reš r
& sin s
$ šin š
t tau t

 

samoglasnici se označavaju točkicama i crticama. Najvažniji su sljedeći:

znak naziv samoglasnik primjer
f qamec a šfd) adham (čovjek)
a patah a ra(an na’ar (dječak)
: cere e r:p:s sefer (knjiga)
e segol e šerek kerem (vinograd)
i hireq i ćiya( ajin (oko, izvor)
o holem o loK kol (svi)
u qibuc u ćax:lu$ šulhan (stol)

 

grčko pismo:

Za razliku od hebrejskog, ono ima i mala i velika slova, kao i samoglasnike. Glasovni se sustav hebrejskog i grčkog razlikuje (grčki nema j i š) tako da mnoga imena iz hebrejskog jezika mi čitamo na grčki način (iako mi imamo j i š). Osobit je primjer ime Isus (grčki Iesus), koje je grčki izgovor hebrejskog Je(ho)šua. I grci imaju slovo koje se različito piše na kraju riječi – to je slovo s

slovo (veliko i malo) naziv izgovor
A, a alfa a
B, b beta b
G, g gama g
D, d delta d
E, e epsilon e (kratko)
Z, z zeta z
H, h eta e (dugo)
Q, q theta th
I, i iota i
K, k kapa k
L, l lambda l
M, m mi m
N, n ni n
C, c ksi ks
O, o omikron o (kratko)
P, p pi p
R, r ro r
S, s, j sigma s
T, t tau t
U, u ipsilon y (njem. ü)
F, f fi f
X, x hi h
Y, y psi ps
W, w omega o (dugo)