Arheologija i poslanice

20110529-Poslanice.jpgMario Seiglie

U ovom ćemo članku obraditi tekstove koje su pisali apostoli, pod imenom poslanice, upućene određenim pojedincima, crkvenim zajednicama ili većim grupama ljudi.

Koliko su te poslanice točne sa arheološke i povijesne točke gledišta? Možemo biti zahvalni što postoji mnogo podataka o općim prilikama u kojima su ta djela napisana, a koji potvrđuju njihovu vjerodostojnost.


Pisma apostola

Jedno od prvih pitanja s kojima se suočavamo prilikom proučavanja poslanica odnosi se na njihov stil i kompoziciju u usporedbi sa ostalim djelima napisanim u to doba.

Arheolozi su u dvadesetom stoljeću otkrili mnogo privatnih pisama iz vremena apostola koja nam govore o stilu pisanja i korespondencije koji je tada prevladavao. Pisana na papirusu, ona potvrđuju da su poslanice koje su napisali apostoli sačinjene u stilu koji je bio uobičajen u to vrijeme.

William Barcley ovako piše o Pavlovim poslanicama: “Velika je šteta što su Pavlova pisma uopće nazvana poslanicama. Ona su pisma u najdoslovnijem smislu te riječi. Tumačenju Novog zavjeta mnogo je pomoglo otkriće i objavljivanje papirusa. U starom svijetu papirus je bio materijal na kome je pisana većina dokumenata… Pijesak egipatske pustinje bio je idealan za njihovo očuvanje, jer će papirus, iako vrlo krt, trajati sve dok se ne ovlaži.”

Zahvaljujući tome arheolozi su u Egiptu sa gomila otpadaka spasili stotine dokumenata, bračnih ugovora, pravnih sporazuma, državnih obrazaca i, što je najzanimljivije, privatnih pisama. Kad čitamo ta privatna pisma, otkrivamo da je postojao obrazac kome su skoro sva odgovarala; a otkrivamo i da Pavlova pisma slijede takav obrazac.

Do sada je navedeno otprilike nekih 15.000 dokumenata na papirusu iz perioda od 2700. godine prije n.e. do vremena Novog zavjeta, pa i dosta preko toga. Sa biblijske točke gledišta najvažniji svici papirusa su:

• 87 papirusa koji sadrže dijelove Novog zavjeta na grčkom jeziku,
• svici sa Mrtvog mora, otkriveni prije pedesetak godina, koji sadrže knjige i komentare Starog zavjeta,
• Septuaginta, prijevod Starog zavjeta (grčki prijevod hebrejskog Svetog pisma koji je bio u općoj upotrebi u vrijeme apostola).

Svici papirusa s tekstom Novog zavjeta potječu s kraja prvog, pa sve do sedmog stoljeća i razlikuju se po veličini od komadića koji sadrže svega nekoliko riječi do skoro kompletnih knjiga Evanđelja, Djela apostolskih ili Pavlovih poslanica.

Suvremeni znanstvenici sada imaju na raspolaganju više od pet tisuća prijepisa dijelova Novog zavjeta na grčkom jeziku. Osim toga, postoji još 15.000 rukopisa na drugim jezicima koji potječu iz nekoliko prvih stoljeća nove ere. Nijedan drugi važan tekst, bilo povijesni ili vjerski, nije se do danas sačuvao u više od nekoliko desetina primjeraka.

Čitajući privatna pisma iz apostolskih vremena otkrivamo da je njihov uvodni dio po pravilu sadržavao ime pisca, ime primatelja, molitvu za primatelja i pozdrav. U zaključku takvih pisama se, kao i u djelima apostola, određuju primatelji, izražava zahvalnost i daje završni blagoslov.

“Moć poslanica”, istaknuto je u knjizi The Bible Through the Ages (Biblija kroz vjekove), “naročito onih Pavlovih, djelomično je u njihovom pridržavanju strukture usvojene od strane obrazovanih ljudi svuda gdje je govoreno grčkim jezikom.” (1996, str. 148)

Pogledajmo nekoliko karakterističnih primjera koji govore kako su se ta pisma uklapala u kontekst svog vremena.

Pavlova poslanica Rimljanima

Apostol Pavao u svom pismu Rimljanima više puta poziva krćane nehebrejskog i hebrejskog porijekla u Rimu da izglade međusobne nesuglasice. Koji je povijesni događaj mogao stvoriti takav razdor da je bilo potrebno postavljati ovo upozorenje?

Pavao dalje spominje da će pismo poslati iz jedne od korintskih luka, Kenhreje, po vjernici crkve Febii (Rimljanima 16, 1).

Kada je nekoliko godina ranije prvi put posjetio Korint, apostol Pavao se upoznao sa bračnim parom Priscilom i Akvilom, obraćenim Hebrejima, koji su bili među izgnanicima iz Rima. U Djelima apostolskim 18,2 čitamo da je Hebreje iz Rima protjerao car Klaudije oko 49. godine prije n.e. Kad je Klaudije umro, Priscila i Akvila vratili su se u Rim (Rimljanima 16,3).

Iz Poslanice Rimljanima mogu se uočiti prilike nastale zbog povratka kršćana hebrejskog porijekla u rimsku crkvu i potrebu kršćana nehebreja da ponovno prihvate njihovo vodstvo.

Još jedna potvrda vjerodostojnosti poslanice može se izvući iz činjenice da apostol Pavao u Rimljanima 16. poglavlju spominje dvadeset šestoro ljudi. Stručnjaci kažu da su njihova imena bila dosta česta u tom razdoblju. Iznenađuje činjenica da je trinaest imena pronađeno u natpisima ili dokumentima koji su se odnosili na carsku palaču u Rimu.

William Barcley kaže da “mada su mnoga od navedenih imena bila uobičajena, ta činjenica (povezanost sa carskom palačom) ipak dosta govori. U Filipljanima 4, 22. Pavle govori o svetima iz “iz careva dvora”. Može biti da su oni većinom bili robovi, ali je ipak važno da je kršćanstvo izgleda vjerojatno prodrlo u carsku palaču.

Tako ovo spominjanje rimskih, grčkih i hebrejskih imena koja su u to vrijeme bila uobičajena i povijesni dokazi o prisutnosti kršćana čak i u carskom domaćinstvu daju vjerodostojnost onome o čemu apostol Pavao piše u svojoj Poslanici Rimljanima.

Poslanice Korinćanima

Dvije Pavlove poslanice Korinćanima također se uklapaju u arheološka otkrića u Korintu, ali i u ono što znamo iz klasične grčke književnosti.

Za razliku od pisama koje Pavao piše ljudima u drugim krajevima, u oba svoja pisma Korinćanima, on spominje grijehe koji su podrazumijevali i razvrat.

U Prvoj poslanici Korinćanima 5, 1.12. apostol Pavao govori o tome kako zajednica otvoreno tolerira jednog svog člana koji je kriv za blud sa maćehom. Pavao naređuje da se taj čovjek isključi iz crkve dok se ne pokaje, a zatim upozorava zajednicu pozivajući je da se ne iskvari takvim rđavim primjerom ili vrati svojim ranijim grijesima.

On upućuje ovakvo upozorenje: “Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To evo, bijahu neki od vas.” (1. Korinćanima 6, 9-11)

Korint je od svih grčkih gradova bio najrazvratniji. Taj se stari grad odlikovao reputacijom vulgarnog materijalizma. U najranijoj grčkoj književnosti ovaj je grad povezivan s bogatstvom i nemoralom. Kada je govorio o prostitutki, Platon je koristio izraz “djevojka iz Korinta”. Prema Strabonu, grčkom geografu, dobar dio bogatstva i poroka u Korintu kretao se oko Afroditinog hrama i njegovih tisuću prostitutki. Zbog toga je jedna poslovica upozoravala: “Nije za svakog muškarca put u Korint!”

Arheolozi su otkopali ruševine hrama posvećenog boginji ljubavi, Afroditi, i drugih hramova posvećenih kultu plodnosti koji su doprinosili širenju neobuzdanog razvrata u gradu. Također su pronašli ostatke tržnice koji govore da je vino bio vrlo popularan proizvod. “Oko tržnice je bilo mnogo trgovina, od kojih su mnoge imale vlastite bunare, što pokazuje da se u gradu pravilo vino i mnogo pilo. Pavao u 1. poslanici Korinćanima 6, 10 upozorava da pijanci neće “baštiniti kraljevstvo Božje.”

Spomenuti slučaj nemorala u korintskoj crkvenoj zajednici izgleda da je imao sretan kraj. Pošto su se članovi zajednice pokajali zbog svoje tolerancije, poslušali su apostola Pavla i krivca isključili iz svojih redova. Međutim, u 2. poslanici Korinćanima 2 glavi Pavao im kaže da je čuo kako se grješnik pokajao, te ih moli da mu oproste i vrate ga u crkvu.

Ostale Pavlove poslanice, kao i poslanice drugih apostola, odražavaju svakodnevni život u grčkorimskom svijetu toga vremena. Iako su se kritičari intenzivno bavili apostolskim poslanicama nisu uspjeli pronaći bilo kakvu proturječnost ili anahronizam.

Jakovljeva poslanica

Od svih poslanica, Jakovljeva je najviše vezana za praktičan život i najslikovitija. The Bible Knowledge Commentary je naziva “književnim remekdjelom … koje kombinira ritmičku ljepotu grčkog jezika sa ozbiljnošću hebrejskog” i kaže da “u stvari, Jakovljeva poslanica vjerojatno ima više govornih figura, analogija i opisa prirode nego sve Pavlove poslanice zajedno.”

Kako je Isusov polubrat (Matej 13, 55) stekao tako uglađen književni stil? Pisac je od petnaeste do dvadesete godine bio član, a mnogo godina i zvanični poglavar Jeruzalemske crkve, koja je vrlo rano u svom članstvu imala više helenista i Hebreja. U svakodnevnom kontaktu sa tim helenistima, Jakov je mogao, tokom svih tih godina, dobro ovladati grčkim jezikom.

Još jedan dokaz u prilog vjerodostojnosti ovog pisma je spominjanje činjenice da se kršćani još uvijek okupljaju u sinagogama. Jakov piše o ljudima iz različitih društvenih slojeva koji dolaze “u vašu crkvu” (Jakov 2, 2) Grčka riječ koja je ovdje prevedena sa “crkva” je synagoge, skup ljudi. Za Jakova, poglavara Jeruzalemske crkve, bilo je prirodno da mjesta za okupljanja kršćana naziva sinagogama, jer taj izraz nije imao negativnu konotaciju koju je kasnije dobio u antihebrejskim krugovima.

“Postoje dokazi da su se prvi kršćani hebrejskog porijekla ponekad okupljali u sinagogama”, kaže arheolog John McRay.

“Novozavjetno Jakovljevo pismo spominje kršćane (bez sumnje Hebreje) koji se okupljaju u sinagogi (2, 2), ali treba imati na umu da su se u to vrijeme Hebreji vjerojatno najčešće okupljali u privatnim kućama i iznajmljenim dvoranama.

Petrove poslanice

Petrov stil pisanja i pozadina njegove dvije poslanice također su u skladu sa mjerilima tog vremena. Prva je Petrova poslanica ili pismo napisano u uobičajenoj formi pisma iz vremena Novog zavjeta.

Ali kako je galilejski ribar Petar mogao pisati istančanim grčkim stilom tih poslanica?

Paralele između tog prvog pisma i Petrovih propovjedi zabilježenih u Djelima apostolskim su značajne. Petrova služba trajala je više od 30 godina… On je živio i propovijedao u svijetu različitih kultura. S razlogom se može smatrati da je Petar posle tri desetljeća mogao ovladati jezikom većine onih kojima je služio. Petar je sigurno imao vremena i talenta postati izvanredan prenositelj Evanđelja grčkom jeziku.

Ivanovi spisi

Evanđelje po Ivanu i Ivanove poslanice odlikuju se neobičnim stilom i spadaju među one koje stručnjaci najviše cijene.

Ne postoje dva djela u cjelokupnoj literaturi koja jasnije govore o genijalnosti jednog pisca, niti druga dva djela koja su tako iznad svega ostalog što je napisano u bilo koje drugo vrijeme.

Ivan je svoje poslanice napisao na kraju novozavjetnog perioda. One odražavaju kasnije borbe preostalih apostola sa grupama gnostika i drugim protivnicima Božjeg zakona (antinomijanisti) koji su utjecali na vjernike crkve i mnoge zaveli sa puta istine. Arheologija nam je pomogla da bolje razumijemo neke od problema sa kojima se apostol Ivan susretao.

“Velika gnostička biblioteka koja je pronađena u egipatskom mjestu Nag Hammadi 1945. godine”, kaže John McRay, “dala nam je nove podatke o herezi u ranoj crkvi i prirodi kanona Novog zavjeta u to vrijeme.”

Zahvaljujući otkriću materijala koji je dokumentirao pojedina gnostička shvaćanja, problemi koje apostol Ivan spominje potvrđeni su kao povijesne činjenice.